Vijesti & novosti

O vs. O, ergo O! (Održivost vs. Osvještenost, ergo Oxygen!)

Tko zna koliko će, za nekih stotinu godina od danas, našim potomcima naša duboka vjera u demokraciju i ljudska prava izgledati luda i smiješna? Kao što nama danas izgledaju neshvatljivo i besmisleno neke stoljetne priče o odlascima u rat i herojstvima u zamjenu za odlazak u raj? Ali doista; ljudi su hitali u križarske pohode od 11. do 13 stoljeća, motivirani, uz ostalo, i aktom pape o oprostu svih grijeha i rezerviranom mjestu u raju. Fikcija, čista – sa strašnom snagom i posljedicama! 

Hoće li se netko sprdati i sa pojmovima kao što su održivost, humanost, ravnopravnost, odgovorno življenje u koje također mnogo nas vjeruje da mogu postojati? Ili ćemo mi ovi današnji ući u zapise kao mentalno anastezirana bića koja su toliko besmisleno vjerovala u neku nestvarnu nadu za slogom i dobrotom. Fikciju? Može li u trenutku biranja između navedenih pojmova – demokracije i ljudskih prava i ekonomije sa druge strane, u ovakvom svijetu (Trumpovom, Bezosovom ili Muskovom) pobijediti išta drugo negoli rast, interes, novac, egoizam, brojke i strojevi?

Homo sapiens

Hoće li naši potomci, na kraju ovog stoljeća imati prilike ikada uživo upoznati divlje životinje, lavove, slonove, žirafe, čimpanze, medvjede ili će ih gledati samo na slikama, kako i mi već danas  gledamo izgubljene dijelove amazonske prašume i artičkih ledenjaka? Hoće li još uvijek moći grliti stabla, šetati kroz šume, slušati šumove rijeka, ili će im i ti pojmovi biti strani i nepoznati?

Kako će nas uopće zvati ti potencijalni budući Homo deusi, ljudski bogovi sa ugrađenim čipovima i algoritmima za sve i svašta, i više od toga? Da li ćemo ostati zabilježeni kao Homo sapiensi, umni ljudi? Ili ćemo biti prepoznatljiviji po nazivu Homo Hypocrita, licemjerni ljudi, koji su jedno pričali, a drugo radili i sve trpjeli?  (Zbog tzv. duševnog mira, komoda, oportunizma enormnih razmjera.) Vrlo moguće je i ovo drugo. Ionako se svakodnevno kunemo da se držimo – vrijednosti, kvalitete, vrlina, ponašanja, morala, a uistinu ih sustavno, već sada, kršimo i zanemarujemo. Iako se dnevno busamo u prsa kao najveći borci za očuvanje ekosustava, klime, šuma, rijeka, mora, jezera…; čim nam netko zašuška sa novčanicama, predajemo se kao eko-borci istog trena. Što bliži vrhu vlasti i moći, to je to sve očitije!

Homo Hypocrita! 

Ionako svakodnevno briljiramo u komentiranju svega i svakoga, a teško priznajemo da nemamo hrabrosti niti kapaciteta nešto poduzeti, jer smo obični prosjek koji se povlači kroz život. Nemilice tražimo prava za sebe, istovremeno ignorirarjući bilo kakvu osobnu odgovornost za stanje i za budućnost koje se javljaju kao Ying na Yang (kao nespojivi pojmovi koji se nadopunjuju). 

Hvalimo se kako su nam djeca najvažnija i kako ih volimo, no ne učimo ih vrijednostima, vrlinama kroz život, nego cijenama, kupujući ih raznim materijalističkim ucjenama, skrivajući tako svoje nezadovoljstvo, zbunjenost, nesigurnost, kupujući tako svoj „mir“, i ukazujući time samo na moć novca. 

Pričamo kako smo iscrpljeni, da previše radimo, jedva čekamo odmor i vrijeme sa obitelji, a kada nam jedna pandemija čak i omogući da usporimo, shvatimo da to nismo htjeli. Galamimo čak kako nam je dosta izolacije i odricanja, pustog mira, dosade. Organiziramo luckaste prosvjede „HOĆEMO SLOBODU – DOLJE MASKICE!“ Povećavamo nasilje u obitelji, propijemo se, prolupamo… 

Nezahvalni na onome što imamo, i nikad zadovoljni. Uvijek u potrazi za nečim većim, za više, više, više…jer je žudnja za još, jača od zadovoljstva. Razbacujemo se, radi svoje važnosti, gomilama tajanstvenih riječi poput globalizacija, globalna ekologija, umjetna inteligencija, reinžinjering, liberalno  tržište…, koje ni približno ne pokušavamo razumijeti, riješiti, proniknuti im u poantu važnoga. I dobro razumijevati razliku – u kom svom dijelu su čovječanstvu korisni, a u kojem prijeteći za njega i planet Zemlju.

Čovjek – robotoid 

Čovjek koji nije probuđen, najbolji je materijal za još jače, veće, moćnije manipulacije, lažnije priče, sve veće fikcije. A, one su u ovom modernom svijetu uglavnom usmjerene prema neposrednim potrebama ekonomskog i političkog sustava, ali ne i dugoročnim potrebama nas kao svjesnih bića. Potrebama moćnih sustava koji nas tretiraju kao „vlastiti proizvod“, igraju se s našim fokusom, pomiču ga kao iz šale, skreću s pravih tema od važnosti za dobrobit naših života (poput zdravlja, mira, prirode, zraka,…) na apsolutne nebitnosti (reklama, samoreklama, kupnje, obilja, senzacija,…).  Ne vjerujete? 

E, pa prolazimo tolike godine odgoja, obrazovanja, edukacije, života,  a da nas nitko nije učio kako voljeti sebe i zašto je to važno? Ne, zbog bujanja ega, već zbog osvještenosti, zbog samopouzadnja, zbog nevjerovanja u sve što čuješ i pročitaš, zbog manje mogućnosti manipulacije, zbog dobrote i boljeg svijeta (jer kada si dobro sa sobom nisi zločest, jalan, gnjevan…), zbog zahvalnosti, zbog podsjetnika da ne morate raditi sve što i drugi rade, …zbog činjenice da bi u tom slučaju svim moćnim gospodarskim sustavima, svim društvenim mrežama, svim politikama ovog svijeta bilo puno teže, kada odluče, gurnuti nas tek tako s palube.  

Tko zna, hoćemo li ikada shvatiti koliko  bi bilo ispravno i nužno da uz svaki novac i svaku minutu koje uložimo u razvoj umjetne inteligencije i tehnologija, jednako toliko (i više), pošteno uložimo i u razvoj ljudske svijesti i savijesti. 

Izlaz

Nećemo valjda stati na pola puta u evolutivnoj transformaciji homo sapiesna, animalnog u prošlosti, do najuzvišenijeg bića ikad – homo sapiesna slodobnog i oslobođenog. A time i izbjeći najgori scenarij – prvo redukciju, a potom  i konačni nestanak jedne humane civilizacije (homo sapiesna) i na njezinim ostacima uspon one nove, drugačije, koja će se zvati „strojna civilizacija“. S čovjekom – robotidom, kako kažu neki, sa svemogućim strojevima oko sebe, ali i u sebi (čipovima, uređajima, polugama). Čuli ste za aforizam: „U tvornici budućnosti radit će jedan stroj i jedan čovjek. Šef će biti stroj!“. 

Naš veliki znanstvenik i intelektualac svjetskog glasa, istraživač svemira iz Višnjana –  Korado Korlević u svom životnom intervjuu u Obzoru Večernjeg lista u jesen 2020. već je najavio apsolutnu prevagu strojne civilizacije kao veoma moguću, do kraja stoljeća.   

Dakle, mi današnji radimo u korist svoje neodrživosti. Održivi razvoj je još jedna nemogućnost i licemjerje kojima se peru nositelji nesmiljenog iskorištavanja resursa Zemlje i ljudi na njoj. Održivi razvoj – bolje išta nego ništa! Ali, izlaz je u smanjenoj potrošnji i posjedovanju predmeta i svega što koristimo i ne koristimo, a imamo (od prekomjerne količine odjeće u ormarima, stvari, plovila, uređaja do građevina i hala, u posjedu su – a nikome ne služe). Izlaz je u dokidanju kriterija „rasta“ i „BDP“ kao pokazatelja uspješnosti društva, za što se znanost i stručnjaci već dugo zalažu, ali ne ide (u manjini su/smo, još). Pa zar veća potrošnja, proizvodnja, veći BDP i sl., ne znače i više otpada, uništenih šuma, zamućenih voda… Dakle, pravi smjer nije RAST nego ODRAST (odlična je knjiga  „Odrast – pojmovnik za novu eru, 2017., Moderna vremena). Izlaz je razborita proizvodnja te pravedna i poštena raspodjela svjetskog narodnog bogatstva među kontinentima, državama, narodima, građanima.! 

Treba nam stati, i preusmjeriti sve ciljeve prema samo jednom – dobrobiti nas, čovjeka!

Ne bih dala ovaj svijet ni za što, ni onda kad sam ljuta na njega.

Tko zna da li će, za nekih stotinu godina našim potomcima ljudska svijest biti samo mit ili ipak priča koja se je i zaista dogodila?

Linda Poščić Borovac i Goran Tudor

odgovorno.hr
Veljača, 2021.