Vijesti & novosti

Među milijunima i milijunima pitanja kojima smo svaki dan „obljepljeni“, nepotrebno zakočeni, društveno paralizirani, istinski iščupani iz korijena da bi pristali biti zbrkani, podložni, pokolebljivi, ovisni…mi zapravo stojimo na rubu ludila jer ne znamo dati odgovor na samo jedno, ali najvažnije pitanje: „What’s the point?“ Što je poanta? Što je BIT?

Stalno o nečemu brinemo, gubimo se i lutamo među uskim definicijama uspjeha, razapinjemo se uzduž i poprijeko suludim zadacima i aktivnostima, trujemo se svakojakim informacijama, glumeći istovremeno da sve znamo i držimo pod kontrolom, a, ipak, ne znamo si dati odgovor na pitanje: „What’s the point?“

Tražimo sigurnost, da, „samo“ to… da budemo sigurni danas, sutra, od sunca, od kiše, tornada, krize, zločestih ljudi, jala, hakera, štakora, propasti, loših susjeda, potresa, smeća, … Tražimo sigurnost u bankama, tvrtkama, burzama, nekretninama, pokretninama, nakitu…tražimo sigurnost u zdravoj hrani, rutini, navikama…tražimo sigurnost… Ali, sigurnosti nema. Nikada je nije ni bilo. Sigurnost ne postoji i zato je postojanje toliko izazovno, nekad i lijepo. Uporno tragamo za nečim čega nema, propuštajući tolike ljepote života sa svim njegovim rizicima, opasnostima, nesigurnostima. Pristajemo biti PLASTIČNI (a, istovremeno donosimo mjere o njenoj zabrani). Kao što bi i ruža postala plastična kada bi postala sigurna, bez opasnosti od jakog vjetra, ili neke gladne koze koja je želi pojesti, ili pak nekog razigranog dijeteta koji je želi ubrati. Ali, u tome i je ljepota ruže, u tome i je ljepota života, što smo okruženi izazovima, vjetrovima, kišama, suncem i oblacima. Lijepi smo, kao i ruža, ako se znamo prepustiti životu. A, ako ne znamo, a želimo imati,  ako nam je sve nametnuto, definirano, „sigurno“, tada život postaje zatvor. Tada sreća i sloboda nestaju. Sloboda je samo jedna. Ne postoji puno vrsta slobode. Zatvora je puno. I istina je samo jedna, laži ima milijun (kao i pitanja sa početka ovog teksta).

Nije „What’s the point?“ u masi, ne može biti, masa nam može dati obrazac, disciplinu, stil, etikete, masa (društvo, religija, kultura, nacija, država, politika, mediji,…) nas jedino može učiniti ovisnima o svemu i svačemu, o onome što je masi važno, o znanju i ugledu koje nam pozajmljuje, o nekoj osobnosti koju nam posuđuje iz nekog od izvora, možda sa škole, fakulteta, crkve, države…masa nas neće učiti slobodi, ljubavi…uz masu u najboljem slučaju možemo promjeniti zatvor i „uživati“ u šetnji između njih. Možemo mijenjati strane, religije, ideologije…možemo vjerovati da se osjećamo slobodni, ali sve je to ista zamka, s drugim imenom.

„What’s the point?“ nije obećanje politike, religije, ideologije da bi vam ublažilo strah od nesigurnosti.

Uostalom čega se stalno bojimo?

Došli smo bez ičega, tako ćemo i otići.

A, dok ne odemo, mogli bi se više smijati, više voljeti, više disati, više pjevati, više se radovati, više maštati, više meditirati, više biti poput neustrašivog djeteta, ionako s time ne možemo ništa izgubiti, a mogli bismo dobiti odgovor na najvažnije pitanje: „What’s the point?“, i to bez po muke.

Nekad se sjetim kako o ovom: „What’s the point?“, razmišljahu i maštahu mnogi, toliko, oduvijek, pa mi dođe spomenuti i nešto njihovo, od drugih:

Za dobar život treba nam malo, a i bez toga bi se nekako snašli. (Dušan Radović)

Linda Poščić Borovac za odgovorno.hr

https://odgovorno.hr/razgovori/kolumna-linda-poscic-borovac-whats-the-point/